UMJETNIČKA ŠKOLA FRANJE LUČIĆA

Iz glazbene prošlosti Turopolja

Turopolje čuva veliko glazbeno bogatstvo, ostavštinu naših starih. Turopoljske su pjesme svirali i pjevali i pastiri na frulama i dvojnicama, čuvajući stoku na pašnjacima, i gudački orkestri zvani jegeduši na sajmovima, proštenjima, crkvenim godovima, vjenčanjima, krštenjima i u drugim društvenim prigodama. S dolaskom Turaka stiže i tambura samica, iz koje se s vremenom razvio i naš današnji tamburaški orkestar. Bogatu su nam baštinu naši stari ostavili, da je čuvamo i dalje prenosimo na buduća pokoljenja. Stoga ne smijemo zaboravu prepustiti naše jurjevske i ivanjske pjesme i običaje, stare pjesme kao što su "Lijepe moje livade", "Oj, djevojko", "Jelen pase" i mnoge druge. U tome narodnom blagu su i dušec, stari ples specifičan za Turopolje, kao i turski marš, ples koji prati pjevanje i koji je vjerojatno nastao za vrijeme protjerivanja Turaka iz Turopolja. Taj je ples iznimno atraktivan, pravi povijesni kuriozum pa je šteta što ga ne izvodi niti jedno od naših folklornih društava. Već dvjestotinjak godina, kulturna društva nastoje otrgnuti turopoljsku baštinu zaboravu. Tako je zabilježeno da je 10. srpnja 1791. glazba u Velikoj Gorici predvodila svečanu procesiju koja je do grada Lukavca pratila tursku zastavu; tu je zastavu jedan ratnik Turopoljac u bitci oteo Turcima i 1789. poklonio svojoj plemenitoj općini. Slavne 1848. u Velikoj Gorici utemeljena je glazba, no njen se kapelnik, inače učitelj, požalio općini zbog slabog odaziva svirača. Stoga je glazba ukinuta, a od nje su, kao uspomena, do danas navodno ostali ukrasni gajtani, vrpca i kapelnikov štap. Godine 1876. pak u Velikoj je Gorici utemeljeno Hrvatsko pjevačko društvo "Lira", a 1920. Omladinsko društvo "Turopoljac" koje, osim sakralne glazbe, izvodi i skladbe Lučića, Žganeca, Novaka i drugih hrvatskih skladatelja. U Mraclinu je osnovano Pjevačko društvo "Vjenčić", godine 1919. u Donjoj Lomnici i u Buševcu tamburaški orkestri, a u Maloj Mlaki Hrvatsko pjevačko i tamburaško društvo "Orač". Danas u Turopolju djeluje niz društava, od kojih posebice valja spomenuti dva. Prvo je velikogoričko Folklorno društvo "Turopolje", s velikim tamburaškim orkestrom i izvrsnim pjevačima, koje posjeduje golem fundus narodnih nošnji, a uz turopoljsku glazbu izvodi i narodne pjesme iz čitave Hrvatske. Dosad su već obišli pola svijeta, posjetivši tri kontinenta na kojima su predstavili hrvatsku narodnu glazbu te su tako najbolji (ne samo kulturni) ambasadori svojega grada, ali i čitave Hrvatske. Drugo važno kulturno društvo našega kraja jest ono iz Buševca, koje uz pjesmu i ples obnavlja i promiče narodne običaje. Zahvaljujući Buševčanima, "Turopoljska svadba" izvodi se već tradicionalno i u Velikoj Gorici, pa i u Zagrebu. Svim tim društvima budimo zahvalni što su njegovala našu kulturnu baštinu, kako ona ne bi pala u zaborav i kako bi dobila svoje zasluženo mjesto u hrvatskoj kulturi uopće. Težak je to i naporan posao, uz to povezan i s vječitim novčanim poteškoćama; i sâm sam tijekom dvadesetak godina vodio jedno takvo veliko kulturno društvo, pa sam toga itekako svjestan. Kad spominjemo naše narodno glazbeno blago, ne smijemo zaboraviti velikog entuzijasta Vojka Miklaušića iz Donje Lomnice, koji je čitavog života prikupljao i proučavao naše narodne pjesme, plesove i običaje, te ih sve objavio u svojoj knjizi. Turopolje je hrvatskoj glazbi dalo i poznatog orguljaša i skladatelja, velikog župana plemenite općine, prof. Franju pl. Lučića. Rodom iz sela Kuče, školovao se u Zagrebu, gdje je i djelovao kao profesor na Konzervatoriju. Bio je izvanredan orguljaš i nadareni skladatelj. Skladao je mise, orkestralna djela (Simfonija u f-molu), zborske i solo pjesme. Sastavio je i pjesmaricu turopoljskih napjeva. Dobro ga se sjećam, jer je, kao pobratim mojega djeda, često zalazio u našu kuću, a često sam ga gledao i slušao kako orgulja na crkvenom koru. Turopoljskoj baštini prilog je dao i skladatelj, violinist i dirigent Đuro Eisenhuth, Zagrepčanin, profesor na glazbenoj školi i dirigent Hrvatskog pjevačkog društva "Kolo" i Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Njegova opereta "Kortešacija vu Turovu polju", koju je 1893. u velikoj dvorani "Kola" izvelo Akademsko pjevačko društvo u pratnji društvenog orkestra, požnjela je izvanredan uspjeh i izvrsne kritike. Naš najveći operni skladatelj, Riječanin Ivan pl. Zajc, na libreto Stjepana Širole napisao je "Seoskog plemića", operu u tri čina čija se radnja zbiva u Turopolju. Nakon praizvedbe, godine 1910. u režiji Arnolda Grunda, opera je doživjela velik uspjeh i odlično je bila primljena i kod publike i kod kritike. No, kao i mnogo toga drugoga, i ona je pala u zaborav. Srećka Albinija, rođenog Županjca, Bečani su veoma cijenili kao skladatelja opereta - ondje je popunio prazninu nastalu nakon smrti Johanna Straussa, napisavši velik broj opereta od kojih su mnoge bile izvedene s velikim uspjehom čak i u Sjedinjenim Američkim Državama. Baš kao i Strauss, napisao je i jednu operu, "Maričon" ("Marica"), čija se radnja zbiva u Turopolju 1810., za vrijeme francuske okupacije. Opera je bila praizvedena 23. studenog 1901. i nakon toga se davala pet puta. Uspjeh je bio golem, a kako i ne bi kad je djelo vrlo lijepo, s prekrasnim baletom u drugome činu. Partitura je dugo vremena bila zagubljena, no uspio sam je pronaći - nažalost u tako lošem stanju da je bila gotovo nečitka. Nakon velikog truda, uspjeli smo je kopirati i sačuvati od zaborava. Postoje izgledi da se opera izvede iduće godine u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. O našoj obimnoj kulturnoj baštini moglo bi se i trebalo mnogo pisati, no mi prema njoj - nažalost - postupamo maćehinski, prepuštajući je zaboravu. Trebalo bi učiniti upravo obrnuto: mlado pokoljenje, našu uzdanicu, s ponosom upoznati s bogatstvom hrvatske glazbene (i ostale) baštine i uputiti ih da ne ponove našu grešku, kako bi Hrvatska i ubuduće imala što pokazati svijetu.

† dr. Mladen Hrnčić