|
UMJETNIČKA ŠKOLA FRANJE LUČIĆA |
Franjo pl. Lučić
Jedan od najvećih sinova Turopolja svakako je bio hrvatski glazbenik, skladatelj, orguljaš, muzikolog i glazbeni pedagog Franjo pl. Lučić. Rodio se 30. ožujka 1889. u selu Kuče pokraj Velike Gorice. Zarana mu umire otac Antun te ga majka daje svom bratu Josipu Pucekoviću, župniku u Dubrancu, na daljnji odgoj. U Dubrancu je završio osnovnu školu. Već u najranijem djetinjstvu pokazao je izvanrednu nadarenost za glazbu, o čemu postoji spomena vrijedna anegdota. Jednom se, naime, prilikom, orguljaš župne crkve u Dubrancu nije na vrijeme pojavio na sv. misi.
Župnik Puceković pomirio se sa činjenicom da će misno slavlje proteći bez orguljanja.
Veoma se, međutim, iznenadio kada je na početku sv. mise začuo orgulje. Sviranje se nastavilo tijekom čitave mise, pa je župnik pomislio da se orguljaš ipak vratio na vrijeme. Nakon sv. mise vrlo se iznenadio otkrivši da je cijelo vrijeme za orguljama bio njegov nećak Francek, kojemu tada nije bilo niti deset godina.
Zahvaljujući Franjinom odličnom uspjehu u pučkoj školi te neospornom talentu za glazbu, župnik Puceković šalje ga zatim u Zagreb na daljnje školovanje, uz novčanu potporu Plemenite općine Turopolje. Nakon završene gimnazije, Franjo pl. Lučić se upisuje u učiteljsku školu gdje ga je odmah zapazio profesor glazbe, Vilko Novak. On ga je u trećem razredu nagovorio da napusti učiteljsku školu te da se posveti glazbenom školovanju. Usprkos protivljenju obitelji i gubitku stipendije, Franjo se upisao na visoku školu Hrvatskog glazbenog zavoda koju je završio uz pomoć tog istog zavoda i zahvaljujući svojoj vještini orguljanja koja mu je tijekom školovanja bila egzistencijalnom potporom - svirao je, naime, po zagrebačkim crkvama prikupivši na taj način dovoljno novaca da pokrije školovanje. Usporedno s time, privatno je završio učiteljsku školu i 1917. dobio prvo namještenje kao učitelj u selu Kotari pokraj Samobora. Ondje je ostao godinu dana u koje je vrijeme skladao i svoju simfoniju u f-molu, koja je ponata kao prva simfonija napisana na području naših krajeva i južne Europe uopće.
Do Prvog svjetskog rata, tijekom gotovo stotinu godina, turopoljski su se župani redovito birali među članovima obitelji Josipović. Ta se tradicija prekinula 13. prosinca 1918., na dan svete Lucije, kada Plemenita općina Turopoljska izabire za župana dvadesetdevetogodišnjeg Franju pl. Lučića. Mandat mu je dvaput produljivan, tako da je kao župan Plemenite općine Turopoljske proveo punih devet godina. U tome se svojstvu posvetio prosvjeti, kulturi, gospodarstvu i sveopćem kulturnom napretku Turopolja. Za njegova mandata otvoreno je bilo nekoliko škola, knjižnica i čitaonica, u gotovo svim selima. Promicao je moderno gospodarstvo te su njegovom zaslugom dodijeljene i prve stipendije nadarenim mladićima koji će u sljedećim godinama postati prvim turopoljskim intelektualcima. Godine 1927. vraća se glazbi koju nije zapuštao niti tijekom svoga mandata. Do odlaska u mirovinu (godine 1961.) radi na zagrebačkoj muzičkoj akademiji kao profesor orgulja i polifonije, a bio joj je i dugogodišnjim rektorom. Osniva i privatnu glazbenu školu "Polyhimnia" u Zagrebu.
Njegovo dugo i plodonosno glazbeno stvaralačko razdoblje može se podijeliti na dva područja. Prvo obuhvaća skladateljski opus Već kao student sklada crkvene popijevke (1904.-1909.). Po završetku studija priključuje se aktualnom cecilijanskom pokretu koji teži obnovi i visokoj razini glazbenog stvaralaštva u crkvenoj glazbi s osloncem na izvornost hrvatske crkvene popijevke. Znatni doprinos crkvenoj glazbi Lučić objavljuje u časopisu "Sveta Cecilija". U istom časopisu objavljuje i melografske zapise i obrade turopoljskih narodnih popijevki. Kasnije će ih, obrađene za mješoviti zbor, objaviti i u zasebnoj publikaciji. Ovdje valja spomenuti i antologijsku popijevku "Lepi Juro kres nalaže" koju je Lučić skladao u narodnom duhu. U ranije razdoblje Lučićeva crkvena stvaranja uz motete ulazi i "Missa solemnis" u As-duru (1912.). U Lučićevu opusu značajan dio predstavljaju skladbe za orgulje. U tim skladbama polifoni oblici imitacija i fuga čine istančanu umješnost nadahnuća i majstorstva forme ("Fantazija i fuga" u c-molu, godine 1932.; "Preludij i fuga" godine 1934.; "Elegija" u f-molu godine 1935.). Na tekst svog prijatelja, pjesnika Dragutina Domjanića skladao je solo popijevke uz pratnju glasovira ("Snešica") a i simfonijskog orkestra ("Spi jalšina", 1922.; "Tkeš si fletno", 1926.). Svoj skladateljski rad Lučić okrunjuje djelom "Missa euharistica jubilaris" godine 1940. Misa je izvorno pisana za mješoviti zbor i puhački orkestar. Trebala je biti izvedena na otvorenom prostoru, prigodom proslave 1300. obljetnice pokrštenja Hrvata. Nažalost, nadolazeća ratna zbivanja spriječila su tu svečanost. Stoga je misa izvedena uz pratnju orgulja, u bazilici Presvetog Srca Isusova u Zagrebu, 1943. i na koncertnom podiju Hrvatskog glazbenog zavoda uz pratnju simfonijskog orkestra godine 1944. U izvornom obliku izveo ju je godine 1966. Simfonijski puhački orkestar Hrvatske vojske i Akademski pjevački zbor Ivan Goran Kovačić. U ovome napisu navedena Lučićeva djela spomenuta su kao primjeri njegove stvaralačke širine i ne obuhvaćaju cjeloviti opus. Iz bogatog opusa djela Franje pl. Lučića valja izdvojiti uglazbljene pjesme Dragutina Domjanića ("Vre ptičeki spiju") i "Turopoljsku himnu", te "Ave Maria" iz 1910., obradu "Kraljice neba, raduj se" iz 1922. te ostalih marijanskih pjesama. U mnogim njegovim skladbama dolaze do izražaja elementi narodne glazbe turopoljskog kraja, od kojih se posebno ističu jurjevske pjesme: "Japo, mamo, hote gledet" i "Lepi Juro kres nalaže". Prof. Franjo pl. Lučić bavio se i glazbeno-teoretskim radom. Napisao je nekoliko vrijednih glazbenih udžbenika, među kojima treba istaknuti udžbenik kontrapunkta i polifonije koji se i danas koristi. Umro je u Zagrebu, 16. ožujka 1972. U njegovu čast i u spomen na njegovo djelovanje ulica u središtu Velike Gorice nosi ime, a tako i gradski pjevački zbor te velikogorička umjetnička škola.